Kulturni kontinuitet...
Oslobađanjem od Turaka 1684. godine Virovitica dobiva prostor za temeljitu duhovnu i kulturnu obnovu koja je bila tako snažna i cjelovita da joj se i danas divimo. Tursku vladavinu nije preživjelo ništa što bismo danas nazvali spomenikom kulture, a ono što Viroviticu čini tako izuzetnom nastajalo je u periodu od 18. st., u doba zrelog baroka i rokokoa i tijekom kasnijih razdoblja.
U arhivskim zapisima zabilježeno je da je još tokom prve polovice 18. st. Virovitica bila gradić u kojem su svi objekti osim tvrđave bili građeni od drveta. Već tada je formirano današnje središte s građanskim i feudalnim dijelom, ali katastrofalni potres iz 1757. god. nije dozvolio da se sačuva barem nešto od tih drvenih graditeljskih rješenja.
U virovitičkom urbanističko-arhitektonskom sklopu središnje mjesto zauzima franjevački kompleks koji se sastoji od samostana i župne crkve Sv. Roka. Radovi na izgradnji trajali su od 1726. do 1752. godine prema nacrtima nepoznatog graditelja. Poznato je tek da su, nakon što je kompleks u potresu 1757. god. pretrpio znatna oštećenja, a zbog obnove i sanacije, bila pozvana dvojica talijanskih graditelja iz Milana, Giovani Berta i Giulio Zerone.
Franjevački samostan, foto: Boris Kozjak Samostan je jednokatna građevina četverokutnog oblika sa klaustrom, a pročelja su mu raščlanjena jednostavnim nizom pilastera. Predstavlja najstariju građevinu u gradu koja je dugo vremena određivala smjer svim drugim istaknutim građevinama. Samostanu je sa zapadne strane dodana također jednokatna zgrada iz 1758. god., poznata kao kuća Besz, u kojoj su bile smještene apoteka i kovačnica. Na njenom se istočnom uglu prednje fasade nalazi kapela Sv. Emigdija - zaštitnika od potresa. Crkva sv. Roka, foto: Boris KozjakS južne strane na samostan se nadovezuje crkva Sv. Roka. To je prostrana, jednobrodna građevina pravokutnog svetišta i s bočno smještenim visokim zvonikom. Crkva je postavljena uzdužno uz glavni gradski trg, a njeno impozantno i sukladno pročelje usmjereno je na znatno manji i intimniji trg. Posebnost pročelja su drvena izrezbarena vrata iz 1759. god. koja su po svojim rezbarijama među najznačajnijim u sjevernoj Hrvatskoj. Snažne vertikale pilastera presijecaju direktne vijence i tope se pri vrhu u malom zabatu s kojeg se simetrično spuštaju dvije velike volute. Sredinom pročelja dominira veliki prozor polukružnog završetka s geometrijskim vitrajem, a lijevo i desno od njega nalaze se duboke niše s kipovima apostola Petra i Pavla.
Južno od franjevačkog kompleksa nalazi se masivna jednokatnica. To je kasnobarokna gradska palača obitelji Pejačević, koja po svom tlocrtu opisuje oblik slova U, s velikim trijemom u prizemlju, otvorenim prema dvorištu, dok se u prizemlju sjeverne fasade nalaze prostori za trgovinu i obrt s autentičnim željeznim kapcima. Na temeljima nekadašnje turske tvrđave, u samom središtu grada, obitelj Pejačević gradi u periodu 1800.-1804. objekt izuzetne vrijednosti - zacijelo najljepši dvorac Slavonije. Dvorac Pejačević, foto: Boris KozjakDvorac je podignut u prijelaznom kasnobarokno-klasicističkom stilu, na naslijeđenom povišenju, oko kojega je zasađen park s biranom bjelogoricom i crnogoricom, primjerci koji i sada, skoro dva stoljeća nakon sadnje, svojom ljepotom i veličinom izazivaju divljenje i strahopoštovanje. Dvorac je jednokatna građevina s tlocrtom u obliku izduženog pravokutnika. Volumen mu je dimenzioniran s tri rizalitna dijela, u središtu i na krajevima prekriveni su mansardnim tipom krovišta s tim da je središnji dio izdignut. Sjeverno je pročelje okrenuto prema trgu i raščlanjeno je smirenim nizovima prozora, dok južno pročelje stremi prema parku i rastvoreno je jednostrukim nizom arkada. Koliko god utjecaj klasicizma djeluje smirujuće na baroknu dinamiku u vanjskom oblikovanju, toliko se to ne očituje u organiziranju unutrašnjeg prostora. Na prvom katu središnjeg uzdignutog dijela smještena je reprezentativna dvorana iz čijeg središta pogled seže četrdeset metara kroz svako krilo, jer se vrata nižu na način paralelnog pluralizma, i ne zaustavlja se u volumenu zgrade, jer u razini očišta na kraju svakog krila nalaze prozori. Sa sjeverne strane srednji prozor dopušta pogled s istog mjesta kojim se može obuhvatiti cijela jedna duga i ravna ulica. Takav vizualni "bijeg u prostor" predstavlja posebnu finesu na koju je arhitekt N. Roth vjerojatno bio vrlo ponosan.
Prva hrvatska štedionica, foto: Boris Kozjak Virovitička arhitektura 19. st. je uglavnom nestala (požari, ratovi, propusti). Ostala je zgrada Prve hrvatske štedionice koja je građena prema projektu bečkog graditelja Johanna Hubatschera 1891., u nostalgičnom duhu historicizma prema klasičnim graditeljskim uzorima.
Suvremena arhitektura Virovitice je, kao što je to i drugdje čest slučaj, još uvijek diskutabilna, naročito kada se radi o intervencijama u samoj jezgri. Urbanistima i arhitektima nakon II svjetskog rata kao da je ponestalo daha, te se nikako nisu mogli usuglasiti sa suptilnim duhom i profinjenim osjećajem za volumen, vrijeme i prostor, koji još zrači iz upečatljive barokne arhitekture. Donekle se izdvaja dimenzionirano zdanje u središtu grada (trgovačko-bankarski prostor) iz kasnih sedamdesetih, zbog kojeg je srušen jedan cijeli blok naselja, no koje se ipak donekle uspjelo uklopiti u ritam suvremenog življenja.
Kulturni procvat Virovitice tokom 18. st. vidljiv je i na ostalim područjima likovnih umjetnosti - skulpturi i slikarstvu. Na oba područja susreću se dvije grupe radova: radovi koje su radili domaći majstori i radovi koji su nabavljani u drugim središtima. Centar kulturnog života grada u tom periodu je samostan s crkvom. Franjevci su se s posebnom pažnjom usredotočili na što raskošnije opremanje crkve. Taj napor rezultirao je time da inventar crkve Sv. Roka spada među najljepše i najcjelovitije barokne ansamble crkvene umjetnosti u Hrvatskoj.
Crkvenu unutrašnjost, uz glavni oltar Sv. Roka, krasi još osam sporednih oltara, propovjedaonica, faldistorij i sakristija. Retabl glavnog oltara rad je skupine majstora, a nastao je u periodu 1768./69. god. Mariborski skulptor Josip Holzinger napravio je figuralni ukras. Kipovi niza svetaca između stupova oltara su nadnaravne veličine, blago pokrenutih tjelesa i sanjarskog izraza lica. Tek odjeća sugerira jaču kretnju i naglašava likovnost igrom svjetla i sjene. Holzinger je još 1763. god. postavio u crkvenu lađu i oltar Sv. Didaka na čijem se skulptorskom ukrasu ogledaju sve odlike kiparevog stila. Autor arhitektonike glavnog oltara glavnog oltara je samostanski stolar fra Timotej Schwab, koji je uz to izveo i potpunu opremu sakristije kojom dominira raskošni tabernakul - ormar. Vješto marmoriziranje glavnog oltara u nijansama crvenog s akcentima blijedožutog i modrog djelo je franjevaca slikara - pozlatara Luke Auleidnera i Gerarda Lechenbaura koji su u samostanu i crkvi ostavili i niz slikarskih radova.
Uz skulpturu s glavnog oltara osobito se kvalitetom i ljepotom ističu ukrasi na oltarima Sv. Ivana Nepomuka iz 1759. i oltara Sv. Franje Asiškog iz 1762., nepoznatih i natprosječno nadarenih majstora. Kipovi Sv. Ljudevita Kralja i Sv. Elizabete Kneginje reprezentiraju virovitički barokni fundus na izložbi "Od svagdana do blagdana" u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.
Propovjedaonica u Crkvi sv. Roka Raskošna propovjedaonica iz 1755. god. je najstariji dio namještaja i djelo je domaćeg kipara Stjepana Severina iz Križevaca. Naročitim ukrasima i maštovitim detaljima ne zaostaje za najboljim radovima iz crkve. Obilnu pozlatu izveo je virovitički slikar Franjo Čagljević koji se 1759. i potpisao na završnoj konzoli.
Barokni slikarski radovi samostana i crkve velikim dijelom pripadaju franjevačkim slikarima pristiglim iz Beča, Graza, Bavarske…a koji su se istakli kao nadareni polikromatori, marmorizatori, slikari oltarnih pala ili likova svetaca. Među najvještije od njih spada Gerard Lechenbaur kojem se pripisuje veći broj slika. Ističe se preko šest metara duga slika s motivima "Posljednje večere" iz samostanske blagovaonice na kojoj izražajni likovi tipiziranih glava i odjeće zagasitih boja izviru iz tamne pozadine.
U samostanu se čuva i nekoliko izuzetnih slika nepoznatih autora: slika Sv. Antuna Padovanskog je rad iskusnog, nadarenog i profinjenog baroknog majstora, dok se na slikama "Marije Pomoćnice" (nabavljena u Beču 1760) i "Sv. Barbare" očituju karakteristike rokokoa.
Najveće platno u franjevačkom kompleksu krasi glavni oltar crkve, a djelo je to slikara iz Graza Josepha Göblera iz 1769. godine. Prikazuje "Apoteozu Sv. Roka", patrona crkve i zaštitnika od kuge.
Primjeri svjetovnog baroknog slikarstva nisu sačuvani. U Gradskom muzeju čuvaju se četiri portreta u ulju iz 19. st. Tri portreta imaju klasicistička obilježja i prikazuju pripadnike obitelji Pejačević. Posuđeni su na neodređeno vrijeme od osječke Galerije likovnih umjetnosti. To su kvalitetni, ali i pomalo rutinirani radovi vještih slikara koji su grofovske fizionomije tretirali skalom od ružičastog do plamenog inkarnata. Četvrti portret predstavlja bačvarskog majstora, a rad je slikara Petrovića iz 1848. Zanimljiv je zbog gotovo naivnog stila i nedostatka reljefnosti, ali i svojevrsne iskrene spontanosti. Taj portret kao da simbolizira nagli pad umjetničkog stvaralaštva tokom 19. st. u odnosu a prebogato prethodno razdoblje.
Najjače obilježje umjetničkog djelovanja tijekom 20. stoljeća dala je slikarska obitelj Trick kroz tri slikara. Otac Stjepan i dva sina - Nikola i Teodor. Prva dvojica završila su svoj likovni i životni opus. Ostala je bogata duhovna ostavština pretočena u dugogodišnji pedagoški rad, mnoštvo slika, crteža…
Objavljeno - 14. lipnja 2007.
Otvoreno - 7009 puta
Najčitaniji članci
Proglašeni najbolji sportaši županije i grada u 2009. godini (523)- Počinje veliki projekt uređenja rijeke Ođenice (498)
- Održana 5. Sjednica Gradskog vijeća Grada Virovitice (493)
- Dražen Žerić Žera posjetio dječji odjel virovitičke Opće bolnice (462)
- Grad kreće u borbu protiv nepropisnog parkiranja i zaustavljanja vozila (385)
- U jesen 2011. počinje s radom stručni studij Drvne tehnologije u Virovitici (378)
- Kažnjavanje nesavjesnih vozača (356)
- Održana 31. sjednica Kolegija gradonačelnika (341)
